Povijest glazbe proučava njezin razvoj od samih početaka.

Glazbena građa je zvuk što se stvara fizičkim gibanjem u obliku titraja.

Glazba je dio čovjeka. Ona naprosto izvire iz njega, utječe na njegovo raspoloženje ili je odraz tog raspoloženja. Glazba prati čovjeka u svakom trenutku, od rođenja do smrti; u radosti, veselju, tuzi, žalosti, boli - ona čovjeka upotpunjava. Zato možda mnogi znaju reći da su posebno sretni oni koji svoje osjećaju mogu i umiju izraziti glazbom. U životu kršćanina glazba također zauzima važno mjesto. U prvoj Crkvi glazba je imala veliku ulogu u liturgijskom životu zajednice. Prvi pisani poganski izvještaj o kršćanima Plinija Mlađeg govori za kršćane da su se skupljali prije izlaska sunca i pjevali Kristu kao Bogu, što ističe dvije bitne činjenice prvih kršćana - Krista su smatrali svojim Bogom i puni radosti su pjevali . Apostol Pavao također govori o pjevanju i potiče svoju subraću: "Pjevajte Gospodinu u svome srcu i slavite Ga!" (Ef 5,19). Polazeći od potvrđenog stajališta Historia est magistra vitae, serijal o popularnoj duhovnoj glazbi u Hrvatskoj počinje kratkim povijesnim prikazom razvoja crkvene glazbe do današnjih dana, ističući kako "...prava tradicija nije svjedok završene prošlosti, ona je živa snaga koja pokreće i poučava sadašnjost." (1*). Jer, Crkva nije, niti bi smjela biti, antikvarijat i muzej starih oblika, nego Duhom prožeta, živa zajednica vjernika, koja crpeći snagu iz bogate tradicije, koristeći se suvremenim oblicima, pronalazi svoj put k Bogu. Crkvena glazba, općenito, ona je glazba koju kršćani izvode na svojim liturgijskim (misa, različiti obredi) i neliturgijskim susretima. Prema enciklici pape Pia XII. Musicae sacrae disciplina, crkvena glazba se dijeli na liturgijsku ili svetu glazbu i duhovnu ili religioznu glazbu.

"Liturgijska ili sveta glazba je ona glazba koja je stvorena za vršenje bogoslužja i koju resi svetost i pravilnost oblika".